polje: filologija
grana: kroatistika
potpodrucje: povijest jezika
zajednički književni jezik koji može naddijalektno funkcionirati na narječno neujednačenu prostoru
zajednički književni jezik koji može naddijalektno funkcionirati na narječno neujednačenu prostoru
Rod: nema
Vrsta riječi: višerječni naziv
Povezuje se s nastojanjem Katoličke Crkve da se aktualizira pitanje jezika na kojemu bi se pristupilo obnavljanju vjerskoga života među Južnim Slavenima i pitanje priručnika iz kojega bi se taj jezik učio. Kad su se na Tridentskome saboru određivale smjernice katoličke obnove te aktualizirao pitanje jezika liturgijskih tekstova, južnoslavenske zemlje, pa onda posebno i hrvatski prostor, pojavljuju se kao poseban problem zbog društvenopolitičkih neprilika te jezične i narječne neujednačenosti. Za Rim jezično jedinstvo na južnoslavenskome prostoru razumijeva osiguravanje komunikacije, odnosno zahtijeva takav tip zajedničkoga književnog jezika (lingua communis) koji bi mogao naddijalektno funkcionirati. Kao njegove obvezatne značajke isticane su opća razumljivost i maksimalna proširenost te utemeljenost na najraširenijemu narječju, a taj se jezik zvao lingua Illyrica ili lingua Sclavonica. Ime jezika – ilirski – preuzeto je iz antičke tradicije. Naziv Iliri nekoć se odnosio na stara plemena koja su nastavala pokrajine Balkana, a iz imena plemena izveden je bio naziv za rimsku provinciju Ilirik, osnovanu u 1. st. prije Krista. U 16. stoljeću uobičajeno su se tako imenovali narodi i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru kamo su se upućivali isusovački misionari. Iz pretpostavke da se stanovnici južnoslavenskih prostora međusobno mogu razumjeti proizlazi ideja o općemu, univerzalnomu jeziku (lingua communis) koji propagira Katolička Crkva. To je jezik na kojemu bi se moglo pristupiti obnovi vjerskoga života. Bartol Kašić postavljen je za prvoga učitelja ilirskoga (hrvatskoga) jezika na tada utemeljenoj Akademiji ilirskoga jezika (Academia linguae Illyricae 1599.) pri isusovačkome kolegiju u Rimu. Na toj su Akademiji budući misionari, koji su u vrijeme vjerske obnove slani u hrvatske krajeve, trebali naučiti jezik hrvatskoga puka. Usto, Kašić je dobio zadatak da za potrebe nastave napiše priručnik po kojemu bi studenti trebali učiti gramatiku ilirskoga (hrvatskoga) jezika. Kašić je autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604.). Što će Kašić pod nazivom ilirski razumijevati i u kakvu će suodnosu taj naziv stajati s nazivom lingua communis (jezik opći, jezik općeni), koji preporučuje Rim u vrijeme katoličke obnove, otkriva se analizom hrvatske građe u gramatičkome opisu. Kašićeva gramatika temelji se na jeziku čakavsko-štokavske književnosti, odnosno najvećim dijelom opisuje jezik jugoistočnoga kompleksa hrvatske književnosti. Čakavski elementi najuočljiviji su u fonologiji, osobito u akcentuaciji, a štokavski u morfologiji. (prema Radoslav Katičić. 1981. Gramatika Bartola Kašića. RAD JAZU 388. 5–129.; Darija Gabrić-Bagarić. 2010. Četiri ishodišta hrvatskoga standardnoga jezika. Fluminensia 22/1. str. 151, 152, 153.)